Nedoumice rastavljene žene
09.10.2011., nedjelja
brrrrrrrrrrrr...
|
Zahladilo tako iznenada... Iznenađenja nisu uvijek lijepa, pa tako nije ni ova hladnoća. Teško podnosim hladnoću vremena, hladnoću ljudi, hladnoću međuljudskih odnosa... općenito sve što je hladno mi je baš brrrrrrrr... Vozam se ovim gradom i mislim, znam, osjećam da ovdje ne pripadam. Nije da pokušavam druge prilagoditi sebi, ali bome se ne trudim ni sebe prilagoditi ni približiti ovdašnjim ljudima. Živim u svojem svijetu...imam svoje ljude, ali ne ovdje...Ovdje sam stranac. Dobro je kad ljudi ne mogu zaviriti u tvoja četiri zida, to je kao da im dozvoliš da ti zavire u misli. Moje misli, moj život, moji strahovi, moja nadanja... sve moje je samo moje i to je u redu. Kad se drugi put budem vozala, zamislit ću da sam samo u prolazu... |
01.09.2011., četvrtak
|
A što ako je sve bila samo velika greška? Kako je priznati samoj sebi? Kako je priznati drugima? |
IMAM POTREBU
|
Imam potrebu tako snažnu rasplakati te do jecajućih suza... da potoke ne možeš zaustaviti, niti dah uhvatiti. Imam potrebu da te gazim riječima, postupcima, ljutnjom, da te zatvorim u labirint strepnje u kojem se nećeš snaći... Imam potrebu da odem daleko, gdje me sigurno nećeš naći. Negdje gdje ću te nevidljiva gledati i tiho, u sebi sa smiješkom reći: Možda mi se činilo da baš to želiš, sada slobodno plači. |
OD SUTRA
|
Od sutra kreću novi dani... Bit' ću jača, ma bit' ću kao stijena... Od sutra ću visoko dignuti glavu... Bit' ću spremna za sva iskušenja... Od sutra ću znati što želim... Bit' ću jasna i bez dvoumljenja... Od sutra ću jasnije znati... Trebam li uopće ovdje zastati... Kažem od sutra... Jer svakako mislim za sve to... Skupiti snagu do jutra... |
MIR
|
Mir je svjetlo, ali sada je ugašeno. Mir je ptica, ali sada je zatvorena. Mir je sunce, ali sada je oblačno. Mir je mir, kada u njemu ne stanuje nemir. |
RIJEČI
|
Opet su riječi utihle, Opet je nastala tišina... A trebam riječi koje ječe, koje zvone... Trebam riječi koje znaju kako, kamo, gdje... same od sebe trebaju sjesti. |
22.11.2010., ponedjeljak
Baš sam lijena!
|
Ima dana kada mi je teško treptati, a kamoli nešto drugo. Danas je jedan od tih dana. Iscprljenja svim i svačim. Nisam tužna, već umornaaaaaaaaaaaaaa... Možda najbolje da se već sad spakujem u hladan krevet, zagrijem se kako znam i sutra se probudim puna elana za novim pobjedama. |
09.11.2010., utorak
Utorak, a mislim da je srijeda
Kažu stručnjaci psiholozi, kako bi svatko na kraju dana trebao pronaći tri dobre stvari koje su mu se dogodile tijekom tog dana. Tako bi trebali postati svjesni da nije oko nas baš sve crno. Probala i ponekad je stvarno teško, a ponekad dobre stvari pronalazim bez problema. Recimo današnji dan (iako je još dugo do spavanja): na poslu situacija ok, ugodno čavrljanje i dobro obavljen posao, popodne kava sa prijateljicom, ... treće za sada još nema, ali naletjet će. U stvari kad malo bolje promislim imam tri dobr stvari svaki dan: djeca su zdrava, ja sam zdrava, roditelji zdravi, imam posao, redovitu plaću, prijateljice koje su tu kad ih trebam (a i kad ih ne trebam  ), ljubav mog života je tu negdje i voli me... Ups gle koliko je stvari zbog kojih treba biti sretan svaki dan! Kako samo zbog neke glupe nervoze znam zaboraviti koliko sam sretna. Odavno sam prestala biti sa ljudima koji me u stvari opterećuju svojim problemima. To su oni tzv. sisači energije. Sad mi energiju ponekad oduzima loše raspoloženje ljubavi mog života, ali i to polako prevladavam. Idemo daljeeeeee....  |
08.11.2010., ponedjeljak
POČETAK
|
Za sve treba neki početak, pa tako i za pisanje ovog bloga. Negdje moram "istresti" dušu, pa zašto ne ovdje. Tko sam? Lidija, dakle žena, majka dvoje djece, rastavljena. Dakle, ničija žena. Kako to sad teško zvuči! Imam ljubav, za koju sam mislila da je ljubav života, jer očito ona koja me dovela do braka nije bila takva. I tako je sve počelo. Nije bilo velikih obećanja, ali je vladala beskrajna sreća što netko u svakom trenutku posvećuje pažnju, meni i samo meni. Što mi je nedostajalo u braku? Upravo to da sam nekome centar svijeta. Hm možda sam i bila, ali na krivi način. Shvativši da suprug nije suprug, već samo netko s kim se mimoilazim u stanu odlučih se razvesti. Danas sam samohrana majka koja ljubav svog života dočekuje i ispraća s vremena na vrijeme i uglavnom ništa mi ne fali. Možda ipak biti "slobodna", jer ponekad mi se čini da imam manje slobode nego u braku. Znam, za to sam si sama kriva. Ne, nije to kukanje, to je nešto što sama sebi često ne želim priznati. Zašto se bojim oduprijeti i ponovo osjetiti što znači smijati se sa prijateljicama, ne misleći da nešto uskraćujem ljubavi svog života. On je kriv! Mislim pa zašto bi bila ja? Moja krivnja je samo moja slabost. Idem postati jača |
